DRUŠTVENE MREŽE:

  • Instagram
  • LinkedIn

Vrati me na vrh

Proudly created by Ursula.© 2016

VJEČNA TEMA - LJUBAV


Mislim da je krajnje vrijeme da se dotaknemo i ljubavi.

U zadnje vrijeme je to tema kojom se aktivno bavim pa eto, mislim da je u redu da to podijelim sa Vama.

Da li ste se ikada zapitali, zbog čega Vas određene osobe privlače? Kada uđete u jednu prostoriju u kojoj je sto ljudi, zbog čega Vas baš jedna osoba privuče? Koji je razlog tome? Zbog čega u toj osobi vidite baš ono što Vas privlači, a u nekoj drugoj ne? Jeste li ikada razmišljali o tome?

E pa stvari idu ovako.

Svi mi funkcioniramo na određene načine. Imamo vlastite vrijednosti kao individue, oko određenih stvari se nerviramo i ljutimo (točnije, na neke okidače iz okoline reagiramo, a na neke ne), neke stvari nas čine jako sretnima, a neke manje. Neki ljudi su emocionalniji od drugih, neki su agresivniji i tako u nedogled. Svi smo različiti. Ne postoje dvije iste osobe na svijetu. Svi smo toliko posebni, da zapravo nismo niti svjesni toga. A u čemu je stvar? Zbog čega smo toliko različiti? Odgovor je: u iskustvima koje potječu iz djetinjstva. I kada pogledam dosadašnji rad s ljudima, ono što mogu zaključiti je da koliko god da se vrtimo oko određene teme problema, na kraju se najčešće vratimo na uzrok problema, koji je nastao negdje u djetinjstvu. Od problema sa samopouzdanjem, samopoštovanjem, zatvorenosti, agresijom...sve se na kraju svodi na razdoblje iz djetinjstva kada smo trebali dobiti nešto (potporu, ljubav, razumijevanje i ostalo) ali nismo dobili.

I kakve sada to ima veze sa ljubavi i sa partnerskim odnosom?

Itekakve.

Biramo partnere iz dva osnovna razloga:

1) vidimo u osobi pozitivne i negativne osobine naših roditelja (ili osoba koje su nas odgojili), s tim da nakon određenog vremena, negativne crte su često vidljivije i utjecajnije. Zbog toga znamo reći našem partneru: ''Ponašaš se kao moji mama/tata...takvo ponašanje me odbija od tebe!'' ili ''Ali nisam ja kriva!'' (kao mali smo se uvijek osjećali krivi). Dakle, vidimo u partneru ono što nam je smetalo tijekom djetinjstva. I baš zbog toga:

2) žudimo da iscjelimo rane iz djenjistva. Očekujemo da se partner ponaša na drugačiji način i da nas iscjeli. Da nam pomogne i da nas ''spasi''. Ako ne uspije u tome, partner je kriv, loš. Razočarani smo i ogorčeni. Opet se ponavlja prošlost i nesvjesno nismo uspjeli riješiti naše probleme.

To se događa radi toga jer imamo ''stari'' i ''novi'' mozak. Stari mozak nastoji ponoviti stvari iz prošlosti na način da stvara okolinu iz djetinjstva. Želi nas vratiti u prošlost iz želje da izliječi rane iz djetinjstva. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ali u partnera ste se zaljubili samo zato jer je Vaš stari mozak pobrkao Vašeg partnera s Vašim roditeljima (karakteristike roditelja su iste kao karakteristike Vašeg partnera). Vaš stari mozak je vjerovao da je konačno našao pravu osobu, odnosno kandidata koji će ispraviti psihološku i emocionalnu štetu koju ste iskusili u djetinjstvu.

Zbog nezadovoljenih potreba koje smo doživjeli tijekom djetinjstva, svatko od nas ima svoje ''izgubljeno ja''. To ''izgubljeno ja'' tražimo u drugom partneru. Ono zapravo nije izgubljeno, već smo ga uklonili iz svoje svijesti. Zbog toga tražimo partnera sa tim ''uklonjenim'' značajkama jer smatramo da će nas partner na taj način upotpuniti.

Tu dolazi do onoga: ''Imam osjećaj da te poznajem cijeli život.'' A zbog čega imamo takav osjećaj? Pa baš radi toga jer projeciramo. Značajke jednih osoba prebacujemo na drugu. Na nesvjesnoj razini imamo osjećaj da smo opet povezani sa roditeljlima, samo što se ovaj put nadamo da će naše temeljne potrebe iz djetinjstva biti zadovoljene i da će se netko napokon brinuti o nama kako očekujemo i da više nećemo biti sami.

Ulazimo u vezu ili brak s očekivanjem da će naš partner nekim čudom obnoviti taj osjećaj cjelovitosti. I kada to naravno ne uspije, to je jedan od glavnih razloga zašto se na kraju osjećamo nesretno, ogorčeno i razočarano. Opet nam se ponavljaju rane iz djetinjstva. Opet ste sami i napušteni.

Prvo dolazi šok. Šokirani smo jer osoba nije ispunila naša očekivanja i nije nas iscjelila onako kako smo mi htjeli. Nakon toga dolazi poricanje. Vi niste krivi, Vaš partner je kriv, on se promijenio, a Vi ste jadni razočarani i izdani. Onda počinje faza pogađanja, gdje se ''dogovorom'' nastoje riješiti problemi. No to nema veze s dogovorom gdje imamo win-win situaciju, već sa nadmetanjem moći. Pregovaranje oko ponašanja, a ne vidi se priroda problema. Poslije toga dolazi zadnja faza, faza očaja, gdje partneri više nemaju nade i misle da neće naći sreću i ljubav. Bol traje već predugo. Tada se ljudi rastaju, neki ostaju u braku nesretni i ignoriraju svoju bol, a treći pak (kukavice) ostaju u braku ali traže sreću izvan njega. Vrlo malo osoba nađe način da riješe istinske probleme i rade na duboko zadovoljavajućem odnosu što je itekako moguće.

I ima još jedna veoma zanimljiva stvar, a to je da mi u vezama DAJEMO ono što nama TREBA. I onda očekujemo da osoba primijeti ono što nama treba tj. ono što joj dajemo i da nam to uzvrati. Sebični smo. Zapravo gledamo sebe i svoje potrebe. Kako bi veza funkcionirala, treba maknuti fokus sa sebe. Nismo mi više centar našeg svemira, već ta druga osoba. Kada definiramo, što je moguće isključivo putem otvorenog razgovora, tada se možemo fokusirti na ono što je našem partneru potrebno i dati mu to uz puno ljubavi i pažnje. Naravno to vrijedi i za suprotnu stranu, jer ljubav i rad na odnosu je dvosmjerna ulica. Nema očekivanja, samo komunikacija. U tom trenutku, kada maknemo fokus sa sebe, događa se ono predivno, centar našeg svijeta postaje veza.

Naravno, ovo gore što sam napisala o projeciranju, nesvjesnom traženju od partnera da riješi naše rane iz djetinjstva i ostalo, možemo riješiti. Apsolutno sve se može riješiti. Bitan je samo trud s obje strane. Osvjestiti je prvi korak. Dalje se ide zajedno, ruku pod ruku. Naše prirodne reakcije na partnera proizvodi ''stari mozak'' kako bi riješio rane. No, ono što možemo učiniti jest osvijestiti da osoba s kojom smo u vezi je ravnopravna nama i tu je da pomogne kako bi postali bolja osoba. Znog toga, kada se javi ''prirodna reakcija'' treba je osvijestiti, zaustaviti i početi razmišljati ''novim mozgom''. Ja ga nazivam mozak odrasle osobe.

Bitno je da ne gledate partnera kao spasitelja, već kao drugo ranjeno ljudsko biće koje se bori da bude izlječeno. Probajte stvoriti stvarnu sliku svoga partnera. Preuzmite odgovornost i komunicirajte. Izrazite svom partneru svoje želje i potrebe. On nije tu da pogađa što Vama treba, on je tu da sluša, čuje i pomogne. Niste važni samo Vi. Zbog toga naučite vrednovati potrebe Vašeg partnera i to toliko visoko na ljestvici koliko vrednujete i Vaše potrebe. I uz sve to, prihvatite i otpustite tamnu stranu Vaše osobnosti te u sebi pronađite snagu i sposobnosti koje Vam nedostaju.

Vjerujem da Vam ovo zvuči dosta nevjerojatno, ali stvarno kada bolje razmislite itekako ima smisla. Uostalom, teško je objasniti tako nešto u samo par odlomaka. Da stvarno shvatite o čemu pričam, potrebno je nešto puno više od jednog posta. Ako Vas interesira ova tema, preporučujem knjigu koju je napisao Harville Hendrix: Kako dobiti ljubav koju želite.

Stvarno se nadam da ste iz ovog nešto naučili ili osvjestili. Ako jeste, već ste nešto pozitivno učinili za sebe i Vašeg partnera.

Vaš Life Coach Ursula

#SREĆA #EMOCIJA #LJUBAV #ŽIVOT

60 views