HOKUS POKUS VRIJEME JE ZA FOKUS

Nakon dugo vremena, evo mene opet, vraćam se pisanju. Nadam se da je ovo bio zadnji put da sam radila dugu pauzu. No eto, kao što to biva kod svih u životu tako i kod mene, splet okolnosti i rad na sebi me spriječio da budem redovita sa postovima. Razdvajanje profesionalnog od privatnog dijela je ponekad pravi izazov, pogotovo kada imate jako puno toga za reći. No kada se iskustvo veže za emociju, znalo se dogoditi da gubim fokus, a ako do toga dođe onda smatram da ne ispunjavam ulogu zašto sam ovdje. A i ne želim da određena tema i problematika te pisanje o istoj, preraste u vlastiti dnevnik. Pogotovo kada se piše o temama vezanim za podizanje svijesti, psihologiji, coachingu ukoliko čovjek ne zna napraviti rez i postaviti sebi granicu, često zna doći do totalnog kaosa.

Sada kada sam riješila sve nedoumice, možemo ubaciti u petu i krenuti...

Kada smo već kod ubacivanja u petu, onda ću i nastaviti u tom duhu. Naime, mnogi od Vas znaju da već dugi niz godina vozim motor. Preciznije već deset godina. I tako, neki dan se ja vozim i razmišljam, Zamislite, žena sam i to plavuša koja vozi motor i actually razmišlja. Gdje li je to svemir pogriješio i dozvolio da se to dogodi? :)

Šalim se naravno.

Pošto mi je profesionalna deformacija da svaki kontakt i odnos ili iskustvo doživljavam na dubljoj razini, tako sam i vožnju malo dublje proučavala.

Vozili Vi motor ili auto, vjerujem da Vam se dogodila situacija kada je na cesti bila rupa, zgažena životinjica ili jedan običan kamenčić. I sada, Vi vozite, uočite ''to nešto'' na cesti i što se događa...? Često se dogodi da pređete preko te rupe koju ste namjeravali izbjeći ili baš ravno naletite na kamenčić. I onda ste ljuti, jer smatrate da ste ga vidjeli na vrijeme i mogli izbjeći, no eto, nekim slučajem niste.

A da li znate zbog čega je to? Što se dogodilo i zašto niste uspjeli izbjeći prepreku? Je li stvarno uvijek brzina razlog ili je moguće da je nešto drugo u pitanju?

Da li ste razmišljali o fokusu?

Je li Vam fokus bio na prepreci (rupi, kamenčiću) ili na izbjegavanju. Naravno, lakše je ići na ono što fizički vidimo jer smo u tom trenutku fokusirani upravo na to, nego na nešto što ne vidimo (put izbjegavanja, zaobilaženja) jer je on nevidljiv i moramo ga u kratkom roku vizualizirati, fokusirati se na njega, preuzeti odgovornost i rizik te djelovati. Definitivno je to kompliciraniji način. Jednostavnije je punim gasom naletiti na rupu i poslije psovati i ljutiti se na sebe jer je eto nismo uspjeli izbjeći.

Da li možete to primjeniti na vlastiti život? Vlastite odluke i fokus? Da li Vam se događa da baš zbog toga jer imate određeni problem odnosno izazov, da ste samo na njega fokusirani i ne vidite riješenje?

Toliko ste duboko u problemu da on postaje stvaran. A riješenja nigdje. Ni u romingu. Riješenje ne postoji jer nije tu. Sada i odmah. Ne vidite ga. A ono Vam treba. No baš zbog toga što ga ne vidite odmah, smatrate da riješenje nije stvarno kao što je problem stvaran.

No, riješenje postoji. Ono je tu. Samo je potrebno malo više truda, fokusa i vizualizacije. Preuzimanja odgovornosti i vjere u sebe, naravno. A često nama ljudima to tako teško pada, pa bi se radije zabili u zid ili upali u rupu i kasnije sažalijevali sami sebe nego preuzeli odgovornost i pronašli riješenje.

Nije to tako teško kao što mi mislimo. No navikli smo biti vlastite žrtve. Nitko nas nije učio kako preuzeti odgovornost. Kako tražiti riješenje. Kako se fokusirati na određeni cilj i bez obzira na prepreke na putu, ne ispuštati ga iz vida. Biti uporan i težiti ka njemu. Jer na kraju, što god zamislimo i čvrsto vjerujemo u to, te se trudimo i idemo zamišljenim putem, na kraju ćemo doći do našeg odredišta.

Nažalost imamo u sebi program koji smo razvili od ranog djetinjstva proučavajući prvenstveno naše roditelje, ukućane, prijatelje i društvo općenito, te po tom programu funkcioniramo, a nismo ga ni svjesni. Ljudi su takvi da pričaju o problemu, no ne trude se pronaći riješenje. Ili su verbalno odnosno svjesno spremni i žele pronaći riješenje, no zapravo, podsvjest i ponašanje pokazuju nešto sasvim drugo. Jer nema truda, nema preuzimanja odgovornosti, rizika, nema usmjeravanja misli ka riješenju. I eto, od silne priče i želje, nije se rodilo ništa korisno a kamo li riješenje.

I tako iskustvo za iskustvom...i imamo strategiju prilikom ''riješavanja'' ili bolje da to nazovem suočavanja sa problemom.

Uglavnom da ne duljim, nadam se da ste dobili dojam o čemu govorim. Tako da sljedeći put kada naletite na kamenčić ili prepreku na Vašem životnom putu, probajte ne zaletiti se ravno u njega. Probajte vizualizirati i razmišljati o potencijalnim riješenjima te krenuti ka njima. No, ako smatrate da Vam je jedina mogućnost zaletit se u rupu, učinite to. I dalje ćete ostati na vlastitoj životnoj cesti. I sve je to okej. No, eto budite onda spremni na poveći sudar sa vlastitim emocijama čiji će oporavak moguće trajati malo duže, pa će Vam biti potrebno više vremena da uhvatite opet svoju životnu putanju.

A do tada, kada meni zagusti na motoru a nalazim se u zavoju, znam da imam tri opcije. To su:

1) nastaviti ravno, ne čineći ništa te se vjerojatno zabiti u zid,

2) preuzeti rizik i nagnuti se maksimalno te suočiti sa vlastitim strahom, no nadam se uspješno proći zavoj,

3) ili naglo zakočiti i vjerojatno proklizati i pasti.

Nastojati ću čini ovo drugo. Zato jer je najteže. Zato jer puno traži, a puno i daje. Zato jer me uči. Ništa mi ne garantira sto postotni uspjeh prolaska, no barem treniram vjeru u sebe i svoje sposobnosti naginjanja i samoprocjene. Zato jer se između ostalog suočavam sa strahom, a jednom pobjediti svoje strahove...osjećaj je, vjerujte mi neprocjenjiv. Nova ste i jača osoba. A to Vam nitko ne može oduzeti. Zato jer sreća leži u zavoju gdje se suočavate sami sa sobom.

Stoga primjetite, promijenite, pronađite i fokusirajte se. Pritom ne gubite fokus.

Vaš Life Coach Ursula

PS: Hvala Dunji koja mi je dala vjetar u leđa! :)