top of page

JEDNO PRODUŽENO ZVOCANJE MOLIM...SA DUPLOM KRITIKOM. HVALA!

Davne 2013. godine sam upoznala jednu divnu ženu na edukaciji. Jedna od rijetkih žena koja i u svojim 50-tim godinama ima sjaj u oku i neizmjernu želju za kvalitetnim životom te radi na njemu konstantno. To čini na način da radi ono što voli i da je podrška ljudima koje voli. Ona je bila primjer roditelja koji drugačije odgaja svoje dijete. Osnova njezinog odgoja bila je podrška.




Priča ide ovako. Njezin sin je došao iz škole sa jedinicom iz matematike. Nije to bila prva jedinica. Dapače, zaredalo ih se nekoliko. No njezina reakcija na to mi je bila reakcija druge dimenzije. Druge razine svijesti. Ona se nije ljutila na svog sina, niti mu je očitala bukvicu i kaznila ga. Ne. Napravila je nešto totalno drugačije kada ju je sin nazvao i jedva izgovorio preko telefona da je opet dobio jedinicu. Njezine riječi odnosno djelo mi je pokazalo da je moguće drugačije. Moguće je pružiti podršku kada je ona nekome potrebna. Sva pozitivna rekla je svom sinu:

''Nema veze što si dobio jedinicu. To te ne određuje kao osobu, niti je to mjerilo tvoje sposobnosti. Ona je samo smjernica i pokazuje ti stvari koje ti slabije idu u životu. No to je u redu, jer nisu svi za sve. Zajedno ćemo se potruditi kada se vratim, da vidimo u čemu je problem i da zajedno pronađemo riješenje za tu matematiku koja ti izgleda, nije jača strana. A sada se spremi i odi na nogomet. To voliš i to ti super ide.''


Malo je reći da sam ostala u šoku. Nisam mogla vjerovati da je takva reakcija uopće moguća. Ja sam odgajana sa puno podrške, no ovo mi je opet bilo nešto sasvim novo. Kada sam je pitala kako to da je tako reagirala, rekla mi je:


''Pa nitko ne voli dobiti lošu ocjenu. Na temelju ocjene će biti proglašen dobrim ili lošim učenikom. Ja znam da se on trudi. Njemu je teže pala ta jedinica nego meni. Zašto da ga kritiziram kada se i ovako osjeća loše. Nema smisla niti koristi, a mogu ga samo udaljiti od sebe.''


U današnje vrijeme je teško odgajati djecu. Nema pravila. Svako pravilo ima svoju iznimku. Svaka iznimka svoje pravilo. Pa ti budi pametan. Moje mišljenje oko odgoja jest osvrnuti se na karakter djeteta i na temelju toga voditi dijete kroz život. Jer odgoj je individualna stvar. Ono što djeluje na jedno dijete, neće na drugo. I nije samo dijete tu da Vi učite njega. Ono je tu da uči i Vas. Poanta je u sinergiji odnosa. No to mnogi ne prihvaćaju niti ne vide kao mogućnost. Zato i jesu mnogi roditeljski odnosi danas takvi kakvi jesu. Svi se slušaju, a nitko nikoga ne čuje.


No, neću se u ovom postu samo osvrnuti na roditelje. Štoviše, uopće nije važno u kakvom smo odnosu sa nekim. Važno je što dajemo nekome u određenom trenutku. Jel to kritiziranje ili potpora. I molim Vas, nemojte ovo miješati sa konstruktivnom kritikom. To je nešto totalno drugačije.


Kada Vi napravite grešku u životu, vjerujem da se osjećate loše. Sami ste sebi najveći kritičari i često se znate u svojoj glavi počastiti riječima kao što su. ''Baš sam glup/a. Kako sam to mogao/la napraviti? Gdje mi je pamet bila?''

Recite mi molim Vas, u tom trenutku, kada ste sami sebi i roditelj i kritičar i neprijatelj i ''nositelj kazne'', da li Vam treba netko izvana da Vam drži bukvicu i kritizira Vas?

Ne, vjerujem da Vam ne treba. I mrzite to najviše na svijetu. Kada morate doći doma i priznati grešku, a znate da Vas čeka lavina negativnih komentara, kritika, deranja a možda čak i prijetnji oko potencijalnih sankcija.

Pa kome to treba u životu?

Vjerujem nikome.

Najradije bi pobjegli.


Ono što bi Vam vjerujem najviše odgovaralo jest podrška. Netko tko će Vas podignuti, pokazati Vam pozitivnu stranu Vaše greške i biti tu uz Vas. Pokazati Vam svjetlo jer sami sebe gurate u tamu. Treba Vam osoba koja će Vam ukazati zašto je to što smatrate da je loše u suštini, jako dobro za Vas. Eh, kako bi bilo divno imati takvu osobu u svom životu. No, zašto Vi ne postanete takvi? Ionako promjena u našem životu i svijetu polazi od nas samih.


Zašto Vi osobi koju volite, cijenite i poštujete ne podržite kada joj je najteže? Zašto imate potrebu zvocati i još više kritizirati i obasipati je negativnim komentarima? Jel Vi to volite kada se Vama radi?

Sami smo sebi najveći kritičari i kada pogriješimo dovoljno je koliko se sami grizemo. Zar je potrebno da nam netko još sa strane stavlja sol na ranu? Zašto ne bi bili šećer nečijeg života?


Smatram da nije toliko teško biti nekome podrška i pomoći osobi da okrene pogled i percepciju na određenu problematiku. No opet, svi se živi kritiziraju i dijele si negativne komentare. A kada bi samo probali ono suprotno...

Prvo bi spoznali divan osjećaj kada si nekome oslonac u teškom trenutku, a u krajnjem slučaju bi dobili duboko poštovanje. No nije niti bitno što dobiješ. Uvijek je jače ono što daješ od srca. A pomoći nekome da se bolje osjeća smatram osnovom humanosti. Osnovom duše.


No eto, radije upućujemo kritike i gazimo još više one kojima to najmanje treba u tom trenutku. Valjda se tako dobiva osjećaj veće vrijednosti. Osjećaj - ja sam pametniji i bolji i meni se to nikada ne bi desilo. Takva glupost?! Nikada.

Ono...super. Kul. Aplauz. Razina empatije 0. Razina ega 100.

Nadam se da se dobro osjećate nakon što ste očitali bukvicu i pomogli osobi da se još gore osjeća. A sad produžite dalje.


Jednostavno krenite od sebe. Volite primiti kompliment. Dajte kompliment. Volite kada Vam poklanjaju pažnju. Poklonite pažnju. Sretni ste kada je netko uz Vas kada Vam je to potrebno. Budite uz nekoga kada je to potrebno. Ne volite kada Vas kritiziraju. Ne kritizirajte. Želite podršku. Dajte podršku. Jednostavno je. Dajte ono što želite da Vama daju. Ionako je naš život ogledalo nas samih. Ljudi s kojima se družimo su naša zrcala. Dajte svijetu ono što želite dobiti. Jer uvijek prvo ide davanje, a onda primanje.



Ukoliko želiš promjenu, postani promjena.


Vaš Life Coach Ursula

Ti imaš sve odgovore.

bottom of page