''BRANI SE, ŠTO TI FALI?!''

Neki dan sam svjedočila jako zanimljivoj situaciji. Bila sam doduše samo posmatrač, no svejedno me događaj inspirirao da danas pišem.

Situacija je bila sljedeća...

Majka sa svojim suprugom sjedi pored dječije igraonice u jednom trgovačkom centru. Njezin sin koji ima otrpilike 5 godina, sam se igra u toj igraonici. Nakon par minuta dolazi drugi dječak, vidno mlađi od petogodišnjaka. Po mojoj procjeni dijete ima otprilike 2 godine. Dvogodišnjak ulazi u igraonicu i kreće sa igrati sa različitim sadržajem. Nakon nekog vremena dolazi petogodišnjak prema njemu i tu nastaje ''dječja drama''. Petogodišnjak je odlučio uznemiriti dvogodišnjaka i provocirati ga na, kako bih ja rekla, dječiji način. Dvogodišnjak vidno iznenađen neugodnim pristupom svog kompića, počinje se uzmicati. Na njegovu reakciju petogodišnjak počinje nasrtati na njega te ga na kraju i udari. Dijete naravno počne plakati. Ono što mi je bilo fascinantno jest da je to sve promatrala majka petogodišnjaka. I nije uopće reagirala. O ocu da i ne pričam. Izgleda da je nešto zanimljivo bilo na mobitelu.

Nakon što je čula plač svog dvogodišnjeg djeteta, do igraonice dolazi njegova majka. Majčinim brižnim glasom pita svoga sina što se dogodilo. U tom trenutku sin poleti majci u zagrljaj i prestane plakati te joj promrmlja nešto. Tada je majka petogodišnjaka uletila sa sljedećom pričom (pričom radi koje sam ostala zapanjena):

''Ma ne brinite se gospođo, ništa se nije dogodilo. Moj sin je malo krenuo na Vašega, no to je tako u njihovim godinama. On inače tako zna nasrnuti i na djevojčice i na dječake. Ali nije to ništa strašno. Moraju se oni sami boriti među sobom. Neka se Vaš sin nauči braniti. Pa nećete ga Vi cijeli život čuvati. Neka se nauči da treba istom mjerom uzvratiti onome tko krene na njega.''

Nisam čula reakciju majke dvogodišnjaka jer je nešto potiho promrmljala, a s druge strane, nakon njezinog odgovora, bila sam dovoljno dekoncentrirana da nisam više mogla niti pratiti razvoj situacije. A nisam niti htjela, pravo da Vam kažem. Ovo mi je bilo dovoljno a i previše inspiracije za današnji post...

Djeca su preslika vlastitih roditelja i odgoja. To je prvo što bih htjela naglasiti. Onoliko koliko se bavite svojom djecom i kako ih usmjeravate, takva će Vam djeca i biti. Ono što me rastužilo jest majka koja se ne bavi svojim djetetom, no ''pametuje'' drugoj majci što bi trebala i kako bi trebala sa svojim djetetom. Ali ajde da joj je rekla nešto pametno...no prije nego li je išta krenula govoriti, trebala je reagirati na svoga sina i njegovo nasrtanje. Ali njezin sin je postupio dobro. Ona odobrava njegovo nasrtanje na druge. Ona zapravo odobrava njegovo ''nasilje'' nad drugom djecom i drugim majkama upućuje kako su njihova djeca ta koja se moraju braniti i promijeniti jer je njezin sin sasvim OK. Uopće ne želim razmišljati o tome kako je to utjecalo na dvogodišnjaka...

I onda se pitamo zašto u školama nastaje bullying...

On ne nastaje, on se ''hrani i podržava'' od malih nogu od strane roditelja. Eto, gore Vam je primjer dječaka kojeg mama podupire u njegovoj ''agresivnosti'' prema drugoj djeci u najranijem stadiju djetinjstva. Šta mislite u kakvog će se osnovnoškolca pretvoriti taj dječak? A srednjoškolca? A u kakvu odraslu osobu...?

I onda se čudimo kakve nam to generacije dolaze. I kakav je svijet danas. Bez empatije, međusobnog razumijevanja i podrške. A kakav li će tek biti ako se ovako nastave odgajati djeca. Sa mojim dosadašnjim iskustvom, mogu reći da su djeca ogledala svojih roditelja. ''Popravi'' roditelje, ''popraviti'' ćeš i dijete. No roditelji se teško ''popravljaju'', a djeca...e oni se počnu popravljati kada postanu odrasle osobe ukoliko počnu rezonirati roditeljsko, dječije i odraslo JA u sebi. Naravno, ako se ikad odluče preispitivati i raditi na sebi. Jednom sam pročitala:

''Lakše je lijepo odgojiti dijete, nego popravljati odraslog čovjeka.''

Stvarno ima nešto u tome. I to ne nešto, nego puno toga.

A sada ću Vam napisati kakav bi, po meni, trebao biti scenarij:

...petogodišnjak nasrće na dvogodišnje dijete. Majka petogodišnjaka reagira na svoga sina. Govori mu: ''Sine, možeš li nam objasniti zbog čega si to učinio svom prijatelju? Znaš da nije lijepo udarati drugu djecu. Kako bi tebi bilo da je tebe netko udario? Jel bi se osjećao dobro radi toga? Vjerujem da ne bi. Nije lijepo tući druge niti biti bezobrazan prema drugima. Lijepo je kada biste se zajedno igrali i kada bi mu ti pomogao, jer je on još mali. A ti si veliki i znaš da je lijepo pomoći drugima. Što misliš, da li bi bilo u redu da mu se ispričaš, pa da se zajedno igrate?''...dolazi majka dvogodišnjaka i pita što se događa i da li je sve u redu. Majka petogodišnjaka na to govori: ''Ma sve je u redu. Moj sin je nasrnuo na Vašega, no upravo razgovaramo o tome da to nije bilo nimalo lijepo od njega i da bi bilo u redu da mu se ispriča...''

Naravno, ne možete Vi natjerati dijete da se ispriča drugom djetetu preko svoje volje. I nije poanta u tome da se dijete ispriča samo zato jer to ''treba'' učiniti, već da shvati, da razumije. No bitno je da i Vi razumijete njega. Da on shvati situaciju. Da Vi shvatite njegove osjećaje u situaciji. Da oboje porazgovarate o tome zašto je to učinio svom prijatelju. Koji su razlozi. I da mu date podršku u drugom smijeru, u smijeru razumijevanja i objašnjavanja što je prihvatljivo a što nije. Ako to shvati, puno ste učinili.

Uglavnom, da...ono bi bio divan scenarij. Scenarij majke koja se bavi svojim djetetom. Scenarij osvještene majke. I znam da takve majke postoje. A znam to jer sam u vrtiću upoznala njihovu djecu. Upoznate dijete i jasno Vam je kakvo je stanje kod kuće i kako dijete odrasta odnosno kakvi su roditelji.

Nadam se da Vas je ovaj post, bili Vi roditelj ili ne, potaknuo da razmislite o sebi i svojim postupcima.

Vaš Life Coach Ursula