POVRATAK SEBI

U kućnom uredu sam.

I imam dovoljno vremena za sebe. Zapravo imam svo vrijeme ovog svijeta. Imala sam i prije, samo to nisam osjećala na taj način. Nije dopiralo do mene. Nije mi fokus bio na tome.

A sada... sada znam. Znam da ga imam. I moje je.

I što s njim?

- Oh, svašta dijete moje...

Svijet je stao. Doslovno stao.

Znate ono, kao u filmovima. I ostali smo zarobljeni u vremenu, čekajući da ovo prođe i da napokon dočekamo ljepše i bolje dane.

Da slobodno izađemo van, prošetamo uz more, kroz šume, da zagrlimo najmilije, da popijemo kavu na suncu i smijemo se.

Da živimo život kakav smo živjeli do nedavno.

I hoćemo, to svakako. No prije toga, imamo puno posla.

Ne toliko u firmama, tvrtkama i redovnim obavezama, koliko sa samima sobom.

Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i zapitamo: ''Tko si ti čovječe?''

Živiš li sebe? Živiš li ono što želiš? Ono što jesi? Živiš li svoje snove?

Ili si ih zaboravio i samo trčiš kroz ovaj život?

Više, brže, bolje! To nam je bila misao vodilja.

Kako biti jači, važniji, moćniji. Najuspješniji, najljepši, najdominantniji.

Ali svijet je rekao - stop. Stani.

I poklonio ti je vrijeme. Puno vremena.

I dao ti je da treniraš strpljenje.

I pita te, koji su ti prioriteti?

Što ti je važno?

Voliš li?

Čekaj, čekaj...ne druge. Sebe!

Znaš li voljeti sebe?

Da? Ajde pokaži - kako?

Kako voliš sebe, tako voliš i druge, zar si zaboravio to?

A gdje je humanost? Solidarnost? Razumijevanje?

Jel se toga sjećaš?

Ajde preispitaj se malo...sada imaš dovoljno vremena da to učiniš.

Dajem ti vrijeme, reče svijet.

I eto vam ga na raspolaganju...

Teško je da, to je neosporno. Pogotovo jer nas je pogodilo više neočekivanih situacija koje je nemoguće kontrolirati. I tako nas svijet uči.

I ljubavi i solidarnosti i humanosti i razumijevanju.

I nemogućnosti da kontroliramo stvari i fleksibilnosti i prilagodbi.

Uči nas transformaciji.

Zbog toga, ovo trenutno stanje nazivam - povratkom sebi.

Jer je...

I ja sam počela sa povratkom. Jučer ujutro sam imala nevjerojatno buđenje svijesti. Osvjestila sam mir. Potpuni duboki mir. I zahvalnost za isti.

Mir što se Zemlja više ne trese.

Vjeru da se neće više tresti.

Zahvalnost za prirodno i mirno stanje Zemlje.

Zahvalnost što imam krov nad glavom.

Zahvalnost što su svi moji za sada živi i zdravi.

Nadu da ide ka boljem.

Mir vani i mir unutra. I dišemo zajedno.

Tako naizgled mala stvar i do prije par dana, tako nebitna stvar koju sam hrabro uzimala zdravo za gotovo.

A sada, odjednom, postala je tako velika, bitna i egzistencijalno važna.

Postala je sve.

To sve je svijest o nevidljivom koje posjedujem u ovom trenutku.

A to može biti samo - mirna zemlja.

''Samo.''

Ovdje ću stati.

Za neke sam rekla nešto, za neke sve, za neke ništa. I to je u redu.

Jer sami polazimo od sebe.

Želim Vam svima da u ovim situacijama uistinu spoznate sebe. Da izvučete najbolje iz ove situacije jer se može. Da nakon ovoga, unutarnjom odlukom i nakanom djelujete kroz život u potpunosti živeći sebe i ono što jeste.

I da pritom volite.

I razumijete.

I prigrlite.

I budete tu kada je potrebno.

Za sebe i za druge.

Namaste

PS: Zagrebe - sa mnom si u mislima!