KADA PLAKANJE POSTANE LUKSUZ

Čini mi se da smo svi u životu prošli kroz onu priču...ili više njih...kada smo disali, voljeli i živjeli za nekoga. A onda se eto, stjecajem okolnosti ili zbog različitosti, sudbine ili nečeg trećeg razdvojimo od tih ljudi. I onda kreće rijeka suza. I to preplavljena rijeka koja potapa sve pred sobom. Nade, želje, zajedništvo i na kraju ljubav. Nakon povlačenja poplave ostanu samo naši ostaci i bol. E sada, pitanje je da li je to bila ljubav. Jer kvalitetna obostrana ljubav nije bol. Ona je harmonija, smirenost, balans, spiritualnost. Jer prava ljubav ne izaziva rijeke suza i poplave. Baš zbog toga jer ne poznaje ego i sebičnost.

Kada smo bili mali plakanje nam je nekako bilo dio svakodnevnice. U stilu, hoću bombon, a mama kaže ne i eto ti suza. Tada su se to nazivale krokodilske suze. I tako, plačeš kao beba i sve OK. Plačeš kao dijete i kao tinejdžer i opet sve OK. Dok ne proplačeš kao naivna budala koja je ljubav zamjenila sa nečim što se umaskiralo u ljubav. I to te satre. I onda odjednom, tijelo počne reagirati. Nakon par sati plakanja, pogledaš se u ogledalo i vidiš natečenu osobu. I kako bi moja rodica rekla, sličiš na žabu puharu.Toliko ti nabubri lice i oteknu ti oči da si jedva prepoznatljiv. A moraš funkcionirati. Moraš izaći među ljude i zasjati u punom sjaju, jer ne smije te ništa dirati. Jer si jaka i samosvjesna osoba. Jer danas nije moderno plakati a još manje biti nabubren. Jer u današnje vrijeme ako si ''mimoza'' nisi u trendu. ''Mimoze'' su dosadne i jadne. A ti, ti moraš biti kraljica. Moraš biti kao snijeg - prekrasna i hladna. Zapravo, društvo zahtjeva da glumiš.

E pa sada ću ja Vama nešto reći. Nisu jaki ljudi - hladni ljudi. Nisu jaki ljudi snijeg. Samosvjesni i jaki ljudi su satkani od emocija. Od životnog iskustva. Njih milijun. Milijun iskustva izazvalo je dva milijuna emocija. A oni su rasli zajedno s time. I pali sto puta u životu, a dignuli se sto prvi put. Raspadali se iznova i iznova. Taman se poslože i opet se raspadnu. No, oni nisu odustajali. I takvi ljudi imaju najtoplija srca, najljepše osmijehe i kada uđu u prostoriju, njihova energija obori sve. A zašto? Zato jer su bili žabe puhare nekoliko puta u životu. I pored svega, odlučili su izaći iz bolnih situacija bolji i jači. Pobijediti sebe, pobijediti život. I nisu čekali da ih netko poljubi da postanu prinčevi i princeze. Poljubili su sami sebe i postali kraljevi i kraljice svog života. I tako natečeni dominiraju i koračaju kroz život.

Uvijek smo pobjednici. Samo je stvar percepcije. Ili škola ili dar. A iz škole izađeš uvijek sa još jednom diplomom. Onom životnom, no upravo takve su neprocjenjive. A u međuvremenu naučiš da ne želiš uzaludno ljubiti, voljeti i poklanjati drugima svoje vrijeme i energiju. Pogotovo ne ljudima koji to ne cijene. I odlučiš da nećeš više plakati radi gluposti. Ne zato jer te društvo naziva slabom osobom ako plačeš i pokažeš emocije. Ne, ne zato. Već zato jer počneš vrednovati i to plakanje. Počneš vrednovati vlastite suze. Postanu ti luksuz. Postanu skupe kao gram antimaterije.

I onda padne odluka. Odlučiš da ako ćeš već plakati, da će to biti zbog životnih radosti, lijepih životnih događaja ili olakšavanja duše. Ne zbog drugih, već zbog sebe. Da si olakšam dušu, da izbacim sve iz sebe, eto zato odabirem biti žaba puhara. Iznova i iznova. Zato jer plaču jaki. Zato jer je to prirodan proces, zato jer je to dio nas. I učite djecu da plaču. Jer je to u redu, jer je to prepuštanje sebi i otpuštanje sebe.

I plačite i dalje ako Vam se plače, no budite umjereni jer ne želite tek tako rasipati tako skupu antimateriju.

Posvećeno mojoj najvećoj životnoj potpori i mom razumu koji je tu kada svog razuma nemam.

Vaš Life Coach Ursula