KADA SMO BILI DJECA...

Vjerujem da ste čuli kako odrasli često govore vlastitoj djeci:

''Uživaj, ovo su ti najljepše godine života.''

A možda ste i sami nekada bili ''žrtva'' te iste rečenice. I vjerojatno prevrtali očima na tu glupu roditeljsku konstataciju. Jer kad smo djeca, gledamo svijet drugačije. Kroz ono što smijemo i ne smijemo. Kroz slobodu. I jedva čekamo da dođemo u određene godine života kako bi je napokon mogli skroz iskusiti. Tu slatku slobodu...

I onda odjednom sve krene.

Obaveze. Odgovornost. Izazovi.

Počne život.

Osjetimo gorčinu, slatkoću i sve nijanse slobode. Osjetimo onu drugu stranu medalje. I onda živimo. Doduše neki žive, neki životare a neki preživljavaju. Kako god, u svakoj od ovih riječi nalazi se ''živ'' iako su neki totalno mrtvi. Što je stvarno tužno.

Onda u jednom trenutku, zastanu neki ljudi. Ma zastanemo svi.

I prisjetimo se onih dana kada smo bili djeca. Kada nismo plaćali račune i jedina nam je briga bila da odaberemo igračku kojom ćemo se igrati. Kada je najveći problem bio da oko podne stignemo na španjolsku sapunicu. Da se penjemo po stablima i pokušavamo prebrojati zvijezde. Kada smo se trudili biti najbrži u trčanju, najbrži na bicikli i najbolji u ronjenju na dah. Kada nam je svaki dan bio nova pustolovina. Kada smo jedva čekali ljetne praznike kako bi se po cijele dane igrali. Brige su nam bile svedene na odluke s kim ćemo sjediti u klupi, hoćemo li dobiti dobru ocjenu, hoćemo li naći mjesto u zadnjem dijelu autobusa kad budemo išli na izlet. Jer tamo je kul ekipa. Ona zabavna ekipa. I cilj je biti u toj ekipi.

I onda shvatite da ste ušli u isti ''mode'' kao i Vaši roditelji. I sjetite se one:

''Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.''

Najljepše? Šta baš najljepše?

Ma nije...

Nemoguće.

Gledajte danas koliko mogućnosti imate. Možete učiti ono što želite, što prije u školi niste mogli. Možete sjesti u auto i odvesti se gdje Vam srce poželi. Imate slobodu i mogućnost kretanja i sami sebi određujete što želite i smijete. Možete piti pivo...čak i dva. Tri. Pet. A prije ste smjeli samo pjenu okusiti.

Svako životno razdoblje nosi svoju nit ljepote. Svoje prednosti i nedostatke. Kao što sam rekla, medalja sa dva lica. Djetinjstvo i igre loptom, lastikom, barbikama i autićima nose svoje. Adolescencija i zaljubljivanje preko ušiju te nestašluci imaju svoje draži. Otkrivanje svijeta, istraživanje što želimo biti u životu, tko smo mi uistinu te što nam se sviđa - opet nosi neku drugu vrstu ljepote. Ozbiljno vezivanje za nekoga, osjećaj kada volimo i kada smo voljeni - prekrasna životna faza. Roditeljstvo - neka sasvim druga dimenzija. I tako dalje kroz život i sve njegove faze do starosti. Starost je opet donijela iskustvo i mudrost. A ima li išta ljepše od mudrosti.

Tko se još usudi reći da je djetinjstvo najljepše?

Ono što zapravo ne bi trebali izgubiti tijekom svih životnih faza jest - dijete u sebi. Ono malo, naivno dijete koje se raduje sitnicama, koje od jednog sasvim običnog dana napravi pustolovinu. Dijete koje plače od sreće i kad treba ne boji se zaplakati od tuge. Probudite to dijete u sebi. Ono će Vam obojati život vodenim bojicama i vjerujte mi neće paziti da bude sve unutar linija. I zbog toga će slika Vašeg života biti posebna i još ljepša. Nemojte to odbaciti. Ponekad je dobro u naš svakodnevni život ubaciti perspektivu djeteta. Čisto da i tijekom kišnog dana vidimo dugu. Jer dijete u Vama će je uvijek pronaći.

Baš kao i onda kada ste bili mali...

Djeca se najbolje znaju igrati, a pošto je život igra - ima li ljepše i bolje kombinacije nego uključiti ga u tu igru?

Često inspiraciju za pisanje pronađem u pjesmama grupe OneRepublic. Zbog toga jer oni pjevaju o životu i svim njegovim bojama. Za ovaj post je izvor inspiracije bila njihova pjesma Kids. U to ime, stavljam točku na kraju ovoga posta upravo sa tom pjesmom. Uživajte.

OneRepublic - Kids

I da, zaboravila sam Vam reći...moj tata je jači od Vašeg tate.

Vaš Life Coach Ursula